OPASNOST KOJA VREBA ONE KOJI PREVIŠE SAOSEĆAJU
Kako možemo da sagorimo od tuđe patnje?
Ukoliko je vaš poziv da pružate ljudima psihološku pomoć, izloženi ste opasnosti od sindroma „empatijskog sagorevanja.“ Ipak, ova opasnost ne vreba samo predstavnike pomagačke profesije, iako se zvanično na njih odnosi. Ona vreba i sve ostale koji važe u svom okruženju za dežurno rame za plakanje onima koji ne mogu sami da izađu na kraj sa svojom patnjom. Zato, bilo da se nalazite u grupi profesionalaca ili tzv. „pomagača amatera“, nastavite da čitate… biće vam korisno.
Dakle… Sindrom empatijskog sagorevanja u pomagačkim profesijama (svi koji se bave fizičkim i mentalnim zdravljem drugih) javlja se kada smo prečesto u kontaktu sa ljudima koji imaju problema, drugim rečima – kada smo prečesto svedoci tuđe patnje. Iako je u nekim profesijama empatija neophodan kvalitet, ona je ponekad mač sa dve oštrice.
Šta je empatija?
To je naša sposobnosti da stavimo sebe „u tuđe cipele“ kako bismo bolje razumeli tu osobu i eventualno joj pružili adekvatnu. pomoć. Međutim, ako se ovakve situacije prečesto ponavljaju, one mogu imati negativne posledice. Ovde ćemo pričati baš o njima.
Šta je empatijsko sagorevanje?
Poslednjih godina se povećala upotreba reči „sagorevanje“ (burnout, eng) da bi se označilo da je osoba „sagorela“ od posla i stresa. To je stanje fizičke, mentalne i emocionalne iscrpljenosti. To znači da je trenutak za odmor i opuštanje. Ovo se odnosi jednako na zaposlene kao i na studente (ponekad i učenike), jer su i jedni i drugi izloženi svakodnevnim naporima i stresu.
Nešto slično se dešava i kod pomagačkih profesija, pogotovo onih koji su u stalnom kontaktu sa ljudima koji preživljavaju ili su preživljavali izuzetno dramatične i bolne situacije. Ovo stanje poznato je kao empatijsko sagorevanje ili sekundarni traumatski stres (termin predložen od strane psihologa Čarlsa Figlija u psihotraumatologiji). To je posledica emocionalnog umora nastalog od pružanja pomoći ljudima sa traumama.
Simptomi ovog sindroma dele se u 4 grupe:
- Ponovno preživljavanje
Tuđa trauma može u nama reaktivirati sopstvenu nerazrešenu traumu. Počinju da nam se javljaju sećanja na sopstvenu traumu i flešbekovi.
- Izbegavanje i afektivno otupljivanje
Stres se može nagomilavati iz sesije u sesiju ako se ne poseduje potreban nivo emocionalne inteligencije, ili je klijentova situacija sa kojom se pomagač mora suočiti izuzetno bolna. Ovo može prouzrokovati emocionalno zasićenje, preosetljivost ili frustraciju, kao i izbegavanje (ili promenjen odnos) određenih mesta, situacija ili osoba koji nas podsećaju na traumu. Može doći i do osamljivanja ili nemara u međuljudskim odnosima.
- Hiperaktivnost ili preterano uzbuđenje
Stalno osećanje umora, strepnje, krivice i stida. Takođe se može javiti i problem nesanice, loše koncentracije, panike i razdražljivosti.
- Pad koncentracije
Zbog povećane uznemirenosti i pokušaja uma da drži pod kontrolom nadolazeće sadržaje, koncentracija može drastično pasti a misli postaju haotične. Osoba zaboravlja da zaključa vrata, isključi šporet, odgovori na važan poziv i sl.
Preporuke za prevazilaženje emocionalne krize
Sindrom se može postepeno javljati ili se može javiti iznenada poput tempirane bombe. Zato je važno prepoznati znake i simptome da bi se u pravom trenutku donela odluka o uzimanju odmora i eventualnim ličnim sesijama. Dobro mentalno zdravlje i psihička stabilnost osoba koje se bave tuđim mentalnim zdravljem od krucijalne je važnosti u njihovoj profesiji. Zato i onaj ko pomaže drugima treba tu i tamo i sam da primi pomoć kako bi se oslobodio svih nagomilanih štetnih sadržaja, svojih i tuđih.
Takođe je poželjno pohađati obuke za razvijanje otpornosti na tuđe probleme i svakodnevno raditi tehnike za oslobađanje od nagomilanih negativnih naboja poput relaksacije i meditacije. Treba redovno odmarati na dnevnom, nedeljnom i godišnjem nivou. U to vreme, treba praktikovati aktivnosti koje nisu ni u kakvoj vezi sa profesijom. Ukoliko je nekoga ko pomaže drugome suviše dotakla neka priča, to je znak da i sam ima slične potisnute sadržaje i da treba da uzme sesiju i očisti u svom umu „neravnine“ na koje su se „zakačili“ sadržaji klijenta/pacijenta. Osobe koje se bave ovakvim profesijama nikada se ne smeju preopteretiti poslom, ni zbog svoje dobrobiti a ni zbog dobrobiti klijenata (smanjenje profesionalne efikasnosti). Nažalost, neki predstavnici pomagačke profesije primenjuju duple aršine. Kod svojih klijenata/pacijenata prepoznaju i najmanju anomaliju dok su za daleko veće koje sami poseduju potpuno slepi. Osećaj sopstvene važnosti ih toliko ponese da nisu spremni da prihvate svoje nesavršenosti.