Pitanja i odgovori na životne dileme [1]

Da li je ogovaranje ako pričam negativno o nekome ko me je povredio?

Pitanje:

Imam 42 godine, udata sam i imam sina. Radim kao komercijalista u privatnoj firmi i delim kancelariju sa još 3 koleginice. Atmosfera u firmi je kao i u većini drugih. Nekada od posla ne dižemo glavu, a nekad se pomalo i dosađujemo… i u toj dosadi pretresamo sve moguće teme – od rasprodaja i recepata do najintimnijih tema.

Kao i u većini drugih kancelarija, nije redak slučaj da u svojoj priči pomenemo nekog kolegu, rođaka, prijatelja, u ne baš pozitivnom kontekstu. Pre nekoliko dana mi je moja koleginica, inače najćutljivija od nas četiri, prebacila kako volim da ogovaram.

Ako to i činim, onda to stvarno nije svesno niti je sa lošom namerom.
Molim vas, recite mi šta se smatra ogovaranjem i da li je ogovaranje ako pričam negativno o nekome ko me je povredio?

Odgovor:

Draga MM, mogli bismo reći da je ogovaranje negativna priča o drugome, u njegovom odsustvu, koja je sama sebi cilj.

Na primer, komentarišemo kako koleginica iz susedne kancelarije ima veliku platu, a nikad nema frizuru i oblači se isključivo kod Kineza. Ili pričamo o kolegi i njegovom lošem braku, u kojem ostaje iz materijalnog interesa.

Pored toga što nam ovakve priče služe za ubijanje dosade, njima najčešće nesvesno šaljemo poruku kako smo bolji od osobe koju ogovaramo, mada to najčešće i nije tako, jer svako lakše vidi tuđe mane nego svoje.

Ipak, nije svaka negativna priča o drugima – ogovaranje.

Na primer, možemo pričati o nečijem postupku koji nas je povredio, opisujući kako je on na nas delovao. Ovakva priča može biti vrlo korisna za naše mentalno zdravlje, jer predstavlja svojevrstan proces emocionalnog čišćenja.

Takođe, ako od priče o drugima imamo neke intelektualne ili duhovne dobrobitinešto smo iz nje naučili – ni to nije ogovaranje.

Ukoliko ne želite da u svojoj priči skliznete u ogovaranje, bilo bi poželjno da izbegavate osobe koje su mu sklone, jer nam se svima ponekad desi da, u želji da budemo prihvaćeni, nesvesno prihvatimo nečiji model ponašanja, iako taj model nit je naš niti je za nas dobar.

Ipak, sve ovo ne znači da moramo paziti na svoj jezik dvadeset četiri sata dnevno.
Ako nemamo preča posla i ako naša priča niikome ne može da naškodi, onda „dobro staro ogovaranje“ nije nešto što nas čini lošim ljudima.

U isto vreme ga se i plašim i volim. Šta da radim?

Pitanje:

Imam 21 godinu. Do sada sam imala samo jednu ozbiljnu vezu koja je trajala dve godine i okončala se par dana uoči mog punoletstva. Dečko je bio moj vršnjak, tačnije, drug iz klupe. Sad mi se čini da ta veza i nije imala nekih većih nedostataka, već je jednostavno prešla u dosadu.

Od pre godinu dana počela sam, paralelno sa studijama, da radim u jednoj piceriji čiji vlasnik ima 44 godine i razveden je. Uprkos svojoj silovitoj prirodi, prema meni se prvih nekoliko meseci ponašao vrlo blago i strpljivo.

Naravno da mi je palo na pamet da mu se sviđam, jer je prema drugim radnicima izrazito grub, ali sam se pravila i pred samom sobom da to ne primećujem. A onda me je jednog dana, kada smo ostali sami, poljubio.

Taj poljubac je na mene delovao tako da sam i narednih dana i nedelja jedva čekala da „slučajno“ ostanem sama sa njim, kako bismo se opet ljubili. Sada to više nisu samo poljupci. Strast se među nama snažno razbuktala, do te mere da ustreperim svaki put kada se nađem u njegovoj blizini.

Nažalost, pored razlike u godinama, u međuvremenu su se javili još neki problemi. Otkad smo počeli da se zbližavamo, umesto da postane nežniji, on prema meni postaje sve grublji (osim u trenucima fizičke bliskosti). Viče, grubo mi pred drugima naređuje i upućuje besmislene prigovore na moj rad, ponekad mislim, tek da bi me ponizio.

Od koleginica sam čula da je svoju prethodnu ženu tukao. Kada sam se smogla hrabrosti da mu saopštim da se povlačim i iz posla i iz našeg odnosa, on se skroz preokrenuo. Postao je opet blag i nežan, rekao mi je da me voli i da sa mnom misli ozbiljno, čak mi je i priznao neke stvari koje nije morao – između ostalog i da ima problem sa zakonom.

U isto vreme ga se i plašim i volim ga. Šta da radim?

Odgovor:

Draga A, iz tvojih reči zaključujem da je velika verovatnoća da bi, ako bi odnos sa partnerom nastavio da se produbljuje, njegovo ponašanje prema tebi postajalo sve dominantnije i grublje, a možda bi, kao i sa prethodnom ženom, kulminiralo fizičkim obračunima.

Ne bi trebalo da te zavara njegovo privremeno smirivanje. Veliki broj ljudi u vezi pokazuju dva lica – ono pravo kada su sigurni u osećanja svog partnera, i ono ulepšano, ali privremeno, kada su njihove pozicije u vezi uzdrmane.

Kada jedan odnos uđe u krizu zbog nepoželjnog ponašanja jednog od partnera, kada taj partner oseti da mu se tron voljenog bića uzdrmao, privremeno će se odreći nepoželjnog ponašanja i počeće na kašičice da svom partneru daje upravo ono što mu treba… da bi mu ponovo to uskratio čim se veza vrati u stabilne okvire.

Jedina istinska promena u čoveku je ona koja se odigrava spontano i postepeno, i koju čovek sprovodi nad sobom samim – zbog sebe samog, a ne zbog drugih.

Ako ikako smogneš snage, bilo bi najbolje da izađeš iz tog odnosa i to što pre, jer ćeš, ako ga nastaviš, padati u sve dublji ponor strasti, a problemi će nastaviti da se umnožavaju.

Svi znamo da je nemoguće svom telu narediti koga da želi i svom srcu koga da voli, ali se naša emocionalna inteligencija upravo ogleda u tome da preuzmemo razumne korake onda kada sebe treba zaštititi od odnosa koji nam može naškoditi.

Duša mi hoće u vrtić, ali se osećam kao izdajica… Šta da radim?

Pitanje:

Moj muž i ja radimo u firmi mog svekra. Muž ne dobija zvaničnu platu, ali ima dogovor sa svekrom da uzima iz kase mesečno određenu svotu koja se knjiži kao trošak poslovanja. Ja ne dobijam ni platu, niti imam pravo da uzimam novac iz kase, iako sam ja za nju zadužena.

Međutim, ja uzimam krijući novac iz te kase i krijući od svih, pa i od muža, odlažem taj novac na svoju štednu knjižicu za koju niko ne zna. Budući da se svekar prema meni ponaša sa velikim nipodaštavanjem i podsmehom, ne osećam grižu savesti zbog ovog što radim, iako sam vaspitana u strogom patrijarhalnom duhu gde je ovako nešto nezamislivo.

U poslednje vreme, kada treba da se obratim svekru, primećujem da imam tikove. Uverena sam da je to od straha jer je on vrlo neprijatan čovek, mada nikada nikoga nije udario.

Pre nekoliko dana dobila sam ponudu da od jeseni počnem da radim u svojoj struci – da budem vaspitačica u obližnjem vrtiću. To je ono što sam oduvek želela da radim. Sada se nalazim pred velikom dilemom – da li da odem iz svekrove firme ili da ostanem?

Duša mi hoće u vrtić, ali se osećam kao izdajica pri pomisli da ću ostaviti muža i svekra na cedilu. Pričala sam o tome sa mužem, on smatra da treba da ostanem sa njima i razvijam porodični biznis koji će danas-sutra naslediti naša deca.

Šta da radim?

Odgovor:

Lepo je što ste se školovali za struku kojom zaista želite da se bavite. Logičan sled događaja bi bio da sada, kada vam se pružila prilika, nastavite tim putem.

Odluka da počnete da radite u vrtiću dugoročno je bolja ne samo za vas, već i za vašu porodicu, jer je čini zdravijom i manje zavisnom od vašeg svekra. Kada budete idući put pričali sa svojim suprugom o razlozima ovakve odluke, stavite u prvi plan ljubav prema profesiji i povećavanje vašeg porodičnog budžeta, a ne tešku narav svog svekra i vašu zavisnost od njega.

Što se tiče tikova – oni mogu imati veze ne samo sa strahom već i sa grižom savesti. Znate i sami kako se kaže u narodu za nekog ko je zbog nečega kriv: „Ne sme da mu pogleda u oči.“ Možda i vaši tikovi to govore – da ne smete da pogledate svog svekra u oči zbog toga što radite iza njegovih leđa.

Bez obzira koliko pokušavali da opravdate taj svoj postupak, on se svakako u vašem podsvesnom umu registruje kao pogrešan, jer je u potpunoj suprotnosti sa vašom ličnom etikom.

Bilo bi dobro da se zbog tikova obratite stručnom licu za pomoć. A ako ovo niste u situaciji, onda uradite sledeće:

Izaberite osobu kojoj verujete, odvojite sat–dva vremena tokom kojih ćete joj, uz molbu da vas ne prekida, ispričati u što više detalja sledeće:

  1. U kojim prilikama, na koji način i koliko novca ste uzimali iz kase
  2. Kakve je to posledice imalo ili bi moglo da ima
  3. Koji svoj standard (stav, princip) ste time prekršili
  4. Na koji način biste mogli da otklonite moguće posledice
  5. Šta ste iz ovoga naučili

Kada sve ovo učinite, preduzmite sve neophodne korake za što bezbolnije napuštanje starog radnog mesta i prelazak na novo.

Moja ćerka je tvrdoglava, muž je strog – a ja samo posmatram. Šta da radim?

Pitanje:

Moja ćerka ima 18 godina i prilično je problematična. Stalno je zlovoljna, sa mužem i sa mnom skoro ne komunicira i protivi se svemu što joj se kaže.

Budući da je moj muž strog i ne trpi pogovor, a ona tvrdoglava i stalno tera inat, naš život se poslednjih godina pretvorio u pakao. Po ceo dan slušam njihove svađe.

Ipak, najstrašnije mi je bilo kada jedne večeri nije došla kući na vreme, i moj muž ju je kaznio tako što joj nije dao da uđe u kuću. Štaviše, nije joj dozvolio da se vrati još celih nedelju dana, pa je spavala kod drugarice.

Sa ovim njegovim postupkom nisam se složila, ali nisam ništa rekla jer svakako ne bi vredelo, jer kada on nešto odluči, to prosto mora da bude tako.

U stvari, čini mi se da je ćerka na njega, pa se – što kaže naš narod – „namerio tuk na luk.“ A ja, kao najslabija karika naše porodice, samo stojim sa strane, posmatram njihove stalne sukobe i očajavam.

Doduše, tu i tamo pokušam da ubedim ćerku da treba da sluša oca i da ne treba da mu tera inat, ali ona neće da sluša.

Šta da radim?

Odgovor:

Ne bih se složila da vam je ćerka problematičnaona se prosto ponaša kao većina njenih vršnjakinja. Ono što je važno da znate za mlade u njenim godinama jeste pre svega to da većina njih ima svoje buntovničke faze i podsvesnu želju da sruši autoritet svojih roditelja.

Drugo što je važno da znate jeste da svaki čovek na bespogovorna naređenja prirodno reaguje jakim opiranjem i inatom, pogotovo ako je u godinama vaše ćerke.

Osim toga, nepoverenje baš i nije neki motivator. Naprotiv – ono nas razrešava obaveze da ispravno postupamo, jer nam se ionako ne veruje.

Ako detetu govorimo da je problematično, u prvo vreme će ono nastojati da dokaže da nije, ali ako nastavimo sa svojim tvrdnjama, ono će vremenom upravo takvo i postati.

Ono što najviše motiviše je pohvala. A ono što najviše podstiče na vrlinu je poverenje. Mnogo je teže postupiti loše kada to znači da ćemo prokockati nečije poverenje.

Boravak van roditeljske kuće u velikom gradu, gde droga, prostitucija i drugi poroci vrebaju sa svih strana, nije adekvatna kazna, već potencijalno uvećavanje postojećeg problema.

U vašoj porodičnoj priči, vi delujete kao bespomoćni posmatrač, što vašoj ćerki otežava situaciju jer je utvrđuje u uverenju da nema ničiju podršku ni razumevanje.

Za početak, bilo bi dobro da uzmete više učešća u njenom vaspitavanju – ako ne kao posrednik između nje i muža, onda kao neko ko će uspostaviti istinski kontakt sa njom i pružiti joj ljubav i razumevanje.

Kada vaša ćerka bude osetila da u vama ima emotivni oslonac, njena motivacija da se tu i tamo povinuje vašim zahtevima svakako će se povećati.

Ne mogu da prežalim oca – sanjam ga često, i dalje me boli. Šta da radim?

Pitanje:

Iako mi je otac umro još pre 3 godine, moj bol ne jenjava. Ne prođe dan a da me neki događaj, situacija ili priča ne podseti na njega.

Takođe ga jako često sanjam. U snu smo bliski, radosni smo i lepo se slažemo, što baš i nije bio slučaj dok je bio živ. Štaviše, među nama je bilo malo bliskosti i previše konflikata, takoreći do poslednjeg dana njegovog života.

Ipak, mislim da smo se u suštini voleli. Ja i dan danas osećam ogromnu ljubav prema njemu, ali ponekad, kada se setim nekih situacija, preplavi me bes, ali i griža savesti.

Da li postoji nešto što bih mogla da učinim da ga brže prežalim?

Odgovor:

Nemogućnost da se pomirimo sa nečijom smrću najčešće povezujemo sa prevelikom ljubavlju. Međutim, ovo mnogo češće ima veze sa nedovršenim pričama nego sa ljubavlju – koju niko ne poriče.

Nedovršena priča može biti bilo koja nekompletirana komunikacija ili neispoljeno osećanje. Ono što takođe ne dozvoljava tuzi da počne da jenjava jeste griža savesti.

Ona podrazumeva sve one stvari koje smo uradili ili smo propustili da uradimo, pa se sada zbog toga kajemo. Ono što dodatno u ovoj situaciji uvećava grižu savesti jeste činjenica da nam život neće dati šansu da se ikada iskupimo, bar ne toj osobi koju smatramo da smo oštetili.

Ono što bi vam svakako olakšalo bol i ubrzalo oporavak bilo bi sledeće:

  • Uzmite papir i olovku i počnite od danas da zapisujete sve one stvari zbog kojih vas grize savest prema vašem ocu.
  • Nemojte žuriti, držite listu „grehova“ pri ruci narednih nedelju dana i dopisujte svaki kojeg se setite.

Potom uradite sledeću stvar:

  • Osamite se, zaključajte se, sedite na stolicu, zatvorite oči i zamislite da je vaš otac tu, pored vas i da je spreman da čuje sve što želite da mu saopštite, i lepo i ružno. I da vam ništa neće zameriti.
  • Potom mu se obratite i lagano mu saopštavajte jednu po jednu misao, jedno po jedno osećanje, sve dok mu ne saopštite sve što ste hteli.
  • Na kraju mu izrazite svoju ljubav i oproštaj, a takođe ga zamolite i da on vama sve oprosti. Stvorite osećaj da vam oprašta.

Ako vam je lakše, možete mu i napisati pismo koje ćete kasnije naglas pročitati.

Ova dva postupka svakako će vam olakšati bol i ubrzati oporavak.