Bilo smo u situaciji da nekog povredimo. Imali smo MOĆ da ga povredimo. Svesno ili nesvesno, uradili smo nešto za šta smo posle zaključili da nije trebalo, ili možda nismo učinili nešto što je bio za nas imperativ… recimo, nismo pomogli prijatelju u nevolji. Kako će to uticati na našu komunikaciju sa njim?
Vratimo se na reč MOĆ. Kažu da nema većeg iskušenja od pozicije moći. Ali kada se ona ne iskoristi na pravi način, kada neko bude povređen – naša majka, sestra, brat, kolega ili prijatelj – naš podsvesni um često donosi radikalne mere. Navodi nas da se ubuduće u sličnim, a ponekad i svim životnim situacijama, odričemo moći. Na primer, zabrljali smo u braku. Stoga sebi branimo užitak u bračnoj postelji, ili možda na pitanje našeg partnera „Gde ćemo na more?“ odgovaramo „Ti odluči.“ Ili smo, iritirani majčinim stalnim pokušajima da nas tretira kao dete iako smo i sami odavno postali roditelji, planuli smo i rekli nešto zbog čega pocrvenimo svaki put kad se toga setimo. Da bismo umirili svoju savest, narednih mesec-dva, prihvatamo svaku sugestiju svoje majke, čak i kada znamo sto posto da nije u pravu. Ili smo možda iza koleginih leđa njegov uspeh predstavili kao svoj i na sastanku gde nam se ukazuje prilika za samopromociju, mi pokunjeno ćutimo i puštamo kolegu da paradira svojim sposobnostima. Pa čak i kada iznosi tvrdnje za koje znamo da nisu tačne, nastavljamo da ćutimo.
Nadam se da ste shvatili suštinu priče. Svaka počinjena greška u odnosu sa nekim potencijalni je uzrok neravnopravne komunikacije u koju smo sami sebe doveli.
Ipak, postoji još jedan način na koji naša komunikacija postaje oštećena. To je situacija kada u dubini duše znamo da smo nekoga oštetili, ali umesto da se suočimo sa grižom savesti, mi je izbegavamo tako što idemo naokolo i loše pričamo o toj osobi. Naša glavna poruka u ovoj priči zapravo nije da je neko loš, već da mi nismo krivi.
Stoga, idući put kada budete prepoznali neki od ovih modela, umesto da se odričemo moći ili da idemo naokolo i ogovaramo nekoga koga smo oštetili, možda bi mudro bilo zaustaviti se i upitati sebe: „Zbog čega me prema ovoj osobi grize savest?“ A kada to otkrijemo, lepo bi bilo da to i priznamo. Naše priznanje nas, bez obzira na posledice, na neki način uvek oslobađa, jer kad ne priznamo krivicu, griža savesti ima dvostruku snagu – ne muči nas samo sopstvena greška već i činjenica da je nismo priznali. Ukoliko je ovo iz bilo kog razloga ipak nemoguće, pronađite osobu od poverenja – najboljeg prijatelja, terapeuta, sveštenika – i olakšajte svoju savest. Jer ništa ne donosi toliko nesreće u naš život kao griža savesti, niti toliko sreće kada je se konačno oslobodimo.