Svi čeznemo za ljubavlju. Ali ne umemo svi da je na pravi način, pa zato neretko bez nje i ostanemo.
„Kad me ne vole, neka me se bar plaše…“
Sedim u sali za posete KPZ Zabela. Naspram mene, u drvenoj stolici sa odlomljenim naslonom sedi momak čije bi lice baš bilo lepo kada bi se nasmejao.
- O čemu pričaš, kakva osećanja?! Ako me nanjuše da sam omekšao, gotov sam!… – Potom dodaje nešto strpljivije – Prvo što naučiš u mom svetu je da su ti osećanja najveći neprijatelj.
- Ipak, valjda sebi bar ponekad dozvoliš…
- Samo jednom… – zastao je i duboko uzdahnuo – Samo sam jednom to sebi dozvolio. Sa Lanom. Ona me je naučila da osećam.
Ohrabren radoznalim pogledom, Nenad nastavlja:
- Sreli smo se na Ćomijevom rođendanu… Ja sam bio u svom standardnom izdanju – crna odeća, debela kajla, namršteno čelo i pogled u stilu „Paljba!“ A Lana, kao da je ispala iz bombonjere, sva slatka, nežna kao lane, sa svojim nedužnim krupnim očima punim poverenja, ’ladno seda pored mene i kreće da zapitkuje… Ja, po običaju, odbijam da sarađujem. Sve dok nije upitala: „Pa dobro, nije valjda da baš nikada ništa ne osećaš?“… Ovo nije rekla sa osudom, nego kao da joj je malčice žao… Nisam joj odgovorio. Umesto da odustane, za trenutak me je ispitivački posmatra, kao da se dvoumi koji lek da prepiše za moju boljku. Onda odlučno ustaje, pruža ruku i kaže: „Dođi da ti nešto pokažem.“ Odvodi me do obližnjeg igrališta… Tamo smo, kao dva ludaka, stajali na kiši, jedno naspram drugog, držeći se za ruke, zatvorenih očiju… „Osećaš li?“ upitala me je. Znao sam da misli na kišne kapi na mom licu…
- Šta je bilo sa Lanom?
- Bile su jedine dve godine za koje računam da sam živeo. Viđali smo se krišom, što zbog njenih roditelja, što zbog mojih neprijatelja. Do tada nisam ni znao da umem da budem dobar… – dodaje sa tužnim smeškom – …ali nedovoljno dobar za nju. Posle obračuna sa braćom sa Medaka. morao sam da joj složim lažnu frku… da je oteram od sebe. Razumeš?! Ona je bila moja „Ahilova peta“, primamljiv plen za moje neprijatelje.
Stramputice ljubavi
Nenad je odrastao u problematičnom okruženju u kojem je ljubav bila luksuz a nasilje svakodnevnica. Njegov životni moto je bio „Kad me ne vole, neka me se bar plaše.“ Zastrašivanjem je dobijao od ljudi strahopoštovanje, poslušnost, poneko lažno prijateljstvo… ali ne i ljubav.
Postoji još mnogo pogrešnih načina na koje tražimo ljubav. Najčešće pokušavamo da je ukrademo, pretvarajući se da smo ono što nismo. Ili je, izigravajući žrtve, izmamljujemo od svojih partnera ophrvanih krivicom. Nekad nastojimo da je kupimo skupim poklonima, uslugama, preteranim ugađanjem, ponekad čak i potpunim pretvaranjem sebe u otirač. Najtužnije od svega je što nam nijedna od ovih strategija ne donosi pravu ljubav.
Pravi put
Kao što vidimo, stramputica je puno, a pravi put je samo jedan. Zove se ISTINA. Živeti u istini znači biti iskren prema sebi. Drugim rečima, imati hrabrosti da budeš ono što jesi. Ovo je jedini način za pronalaženje trajnog mira, za sticanje svog i tuđeg poštovanja. Živeti u istini znači i biti iskren prema drugome. Dakle, pružiti partneru ono što i sami želimo da dobijemo – ljubav nezagađenu lažima i manipulacijama.
Možda se pitate: „A šta ako se ovolika hrabrost ne isplati? Šta ako umesto ljubavi dobijem odbacivanje?“ I dalje važi isto – pravi put je samo jedan! Stoga, ako je vaša ljubav ostala neuzvraćena, nemojte pokušavati da je otmete, iznudite ili kupite. Umesto toga, sačuvajte svoje dostojanstvo. Ako će vam biti lakše, pustite koju suzu. Potom se umijte, ponosno podignite glavu i krenite dalje, u susret ljubavi sa pet zvezdica, jer ako ste spremni da je pružite, onda ne zaslužujete ništa manje od toga.