Odgovori na pitanja čitalaca magazina „Ona“
Kad sami sebi podmećemo nogu…
»Pre šest meseci upoznala sam jednog momka i stidim se što sam sebi dozvolila da se zaljubim u njega a već sam bila u vezi sa Danijelom. Što je najgore, usledilo je veliko razočaranje… Sada sam opet sa Danijelom. Imam utisak da mi je on zaista oprostio, ali šta vredi kad ne mogu da oprostim sama sebi… A očigledno ne može ni Univerzum jer mi u poslednje vreme ništa ne ide od ruke.«
Oko Nove godine, izmaštavali smo želje, pretvarali ih u ciljeve i preduzimali korake za njihovo ostvarenje. Šta ako, uprkos svemu, ostvarivanje naših želja nije čak ni u najavi? U tom slučaju, možda je vreme da se upitamo: „Da možda sama sebi ne podmećem nogu?«
»Zašto bih to radila?«, možda se pitate. Odgovor je jednostavan – zato što patite od griže savesti. A ova boljka, verujte, uopšte nije za potcenjivanje! Štaviše, ona je jedan od najvećih generatora ljudske nesreće. Hajde zato da upoznamo njeno poreklo, prirodu i slabe tačke kako bismo je što pre porazili.
KAKO NASTAJE GRIŽA SAVESTI?
Koren griže savesti krije se u uverenju da su svi dobri i loši događaji u našem životu posledica naših dobrih i loših dela. Ljudska vrsta naizmenično čini dobre i loše stvari. I očekuje adekvatnu nagradu ili kaznu. Drugim rečima, kada smo pomagali ljudima, naporno radili, bili fer i korektni, dobićemo nagradu koju zaslužujemo. I to je skroz ok. Ali, nas ne brinu te dobre stvari, već one druge…
KAKO IZBEGAVAMO GRIŽU SAVESTI
Ljudi znaju da budu veoma maštoviti kada žele da izbegnu grižu savesti, ali se u suštini uvek ponašaju po jednom od dva obrasca, ili po oba.
- On je kriv! – Ponekad, da bismo umanjili značaj lošeg postupka, nastojimo da obezvredimo osobu koju smo svojim postupkom povredili, da je prikažemo lošijom nego što ona to zaista jeste. Samim tim mi ispadamo manje loši u sopstvenim i tuđim očima. Možemo, na primer, reći: »On je za to kriv, on me je naterao da to učinim, ne znaš ti kako on ume da bude grub i bezosećajan.« Dakle, nisam ja, nego je on…
- Nisam baš toliko pogrešila. – U želji da izbegnemo grižu savesti, možemo učiniti još jednu stvar – umanjićemo svoju krivicu preoblikovanjem lošeg postupka tako da u našoj interpretaciji on više i ne deluje toliko loš. U tom slučaju, reći ćemo nešto u stilu »Nisam baš toliko pogrešila da sam zaslužila da me ostavi. Samo sam taj dan bila malo nervozna…« A istina je da smo polomile nekoliko tanjira i čaša, oštetile pola nameštaja i da su zbog naše sumanute dreke komšije zvale policiju.
Ovo je jedan put, ali postoji i drugi – prihvatanje odgovornosti. On se dalje račva na dve staze. Jedna je samokažnjavanje a druga zdravo ponašanje.
SAMOKAŽNJAVANJE
Griža savesti uvek se svodi na osećaj »Učinila sam to a nije trebalo«, ili »Propustila sam da to učinim, a trebalo je.« Kada se ovo desi, osoba obično zaključuje: »Jedino rešenje je da se povučem, da ništa ne činim. Da jednostavno prepustim drugima da odlučuju, da ne bih opet napravila neku štetu.«
Zašto ljudi ovo čine? Zašto se odriču sopstvene moći? Odgovor je prost – čine to zato što im je stalo do drugih. Oni vode računa da li će njihovi postupci nekoga povrediti ili ne. Ti ljudi su suštinski dobri. I zato što su dobri, kada otkriju da njihovo ponašanje povređuje druge, namerno ili nenamerno, oni će na neki način ugroziti sebe. Ućutaće, postaće manji od makovog zrna, radiće u svoju štetu, odricaće se zadovoljstava, prava da odlučuju… drugim rečima, svesno ili nesvesno, sprovodiće odmazdu nad samim sobom.
U realnom životu, većina ljudi su samo delimično u ovakvoj situaciji. Ima stvari kojih se odriču i onih kojih se ne odriču. Na primer, ako su »počinili greh« na bračnom planu, oni će i dalje sebi dozvoljavati da budu uspešni u svom poslu, pa će tako imati delimičnu, a ne totalnu štetu.
ZDRAVO PONAŠANJE
Postoji nekoliko mudrih stvari koje se mogu uraditi po pitanju griže savesti. Prva je da bar nekome kažemo istinu. Ovaj mehanizam poznat je već hiljadama godina. Hrišćanska crkva ga koristi vekovima. Zove se ispovest. I zaista, ako priznaš ružnu stvar koju si uradio, biće ti bolje.
Zašto čoveku bude bolje? Razlog je taj što se oseća dvostruko krivim – ne samo zbog toga što je uradio, već i zbog toga što nije rekao šta je uradio. Sakrio je to. A ako kažemo: »Jeste, učinila sam to.«, to skida sa nas okove tako da opet možemo da izađemo u svet, bar delimično. Čovek se tako dobro oseća kada konačno prizna. Obično tada razmišlja: »Bar ne moram više da se krijem.«
Postoji još par korisnih stvari koje možemo uraditi. Ukoliko smo se zaista pokajali, onda smo zreli i za odluku da preduzmemo sve što je potrebno da umanjimo mogućnost ponavljanja iste greške. Za početak, postavićemo sebi nekoliko pitanja:
- Šta sam tačno učinila a što smatram da nije trebalo?
ili
- Šta sam tačno propustila da učinim, a smatram da je trebalo učiniti?
- Koje je posledice ovo imalo?
- Koji sam svoj princip ovim prekršila?
Kada osvetlimo sopstvenu grižu savesti sa svih strana, osetićemo olakšanje. Onda nam preostaju još dva pitanja:
- Šta mogu da učinim da se ovo ne bi ponovilo?
- Šta mogu da učinim da se iskupim?
Uvek možemo da učinimo nešto čime ćemo se bar delimično zaštiti od ponavljanja iste greške i nešto čime ćemo se za nju iskupiti. Ako nemamo priliku da se iskupimo osobi o koju smatramo da smo se ogrešili, možemo svoje dobro delo usmeriti ka univerzumu i drugim ljudima. Prilike za dobročinstva čekaju nas na svakom koraku. Recimo, ako smo kao klinci krali slatkiše u lokalnoj prodavnici koja je odavno promenila vlasnika, možemo kupiti 3 kilograma bombona i odneti ih u prvi dom za nezbrinutu decu. Ali, o lekovitosti dobrih dela nekom drugom prilikom…